Zagađenje životne sredine predstavlja jedan od najvećih izazova sa kojima se Srbija suočava danas. Kako bi se zagađenje zaustavilo, saniralo, i sprečilo u budućnosti, građanima mora biti omogućen pristup pravdi u pitanjima zaštite životne sredine kroz različite pravne mehanizme, u skladu sa Ustavom Republike Srbije i Arhuskom konvencijom. Članom 9(3) Arhuske konvencije garantuje se pravo javnosti da, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom, ima pristup upravnim i sudskim postupcima kojima se osporavaju činjenja ili propusti fizičkih i pravnih lica, kao i organa javne vlasti, ukoliko su u suprotnosti sa propisima koji se odnose na zaštitu životne sredine.1
Pristup pravdi građanima je omogućen kroz različite pravne mehanizme – uključujući i građanskopravni, odnosno parnični postupak. Premda se tradicionalno percipira kao sredstvo za zaštitu individualnih subjektivnih prava građana, parnični postupak može predstavljati značajan mehanizam i u zaštiti kolektivnih interesa u oblasti životne sredine, te služiti kao pravni okvir kroz koji građani i udruženja ostvaruju svoje pravo na pristup pravdi i doprinose unapređenju zaštite životne sredine.2 Najvažniji pravni osnovi za pokretanje takvih postupaka nalaze se u Zakonu o obligacionim odnosima i Zakonu o osnovama svojinskopravnih odnosa, dok je njihov tok uređen Zakonom o parničnom postupku.
Iako postojeći pravni okvir omogućava građanima i organizacijama pristup sudskoj zaštiti u oblasti zaštite životne sredine, ova mogućnost je ograničena i nedovoljno iskorišćena u praksi. U pravnom sistemu Republike Srbije, član 156. Zakona o obligacionim odnosima u stručnoj literaturi često se naziva „ekološkom tužbom“ ili actio popularis,3 odnosno popularnom ili narodnom tužbom.4 Iako omogućava podnošenje tužbe radi otklanjanja opasnosti od štete svakome, ovaj mehanizam i dalje ostaje gotovo neiskorišćen u praksi, kada je reč o oblasti zaštite životne sredine. Prema nalazima YUCOM-ove studije, kao i pregleda dostupne sudske prakse, ekološke organizacije civilnog društva i građani izuzetno retko pokreću parnične postupke povodom zaštite životne sredine.5
1 Article 9(3) Convention on Access to Information, Public Participation in Decision-Making and Access to Justice in Environmental Matters (Aarhus Convention), adopted June 25, 1998, entered into force October 30, 2001, 2161 U.N.T.S. 447.
2 Ander Maglica, Public End through Private Means: A Comparative Study on Public Interest Litigation in Europe, Erasmus law review, 2023, https://doi.org/10.5553/ELR.000245
3 Izraz actio popularis najčešće se koristi da opiše oblik tužbe, kojom pojedinac ili organizacija pokreće postupak radi zaštite šireg javnog interesa, a ne isključivo svojih subjektivnih prava. U domaćoj teoriji i praksi često se koristi i pojam „kolektivna tužba“, koji se u različitim kontekstima tumači ili kao pandan anglosaksonskom institutu class action ili kao reprezentativna tužba. U daljem tekstu daćemo detaljnije definicije pojmova poput „actio popularis“, „ekološka tužba“, „kolektivna tužba“.
4 Aleksa Radonjić, Ivana Strelja, Ekološka tužba – pravo svih nas da zaštitimo životnu sredinu – priručnik sa preporukama, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2018
5 Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Analiza pravnog okvira i nedostataka u položaju NVO sektora u ekološkim postupcima u Srbiji, Beograd, 2025, 50.